“Pozorište” je nedavno pokrenuta online platforma koja predstavlja prvu fazu obnove istoimenog časopisa. To je bio umjetnički list koji je od 1953. do 1991. godine izdavalo Narodno pozorište Tuzla, a koji je u jugoslavenskom kontekstu važio za jednu od najrelevantnijih pozorišnih periodičnih publikacija.Kemal Bašić, glavni i odgovorni urednik ovog oživljenog časopisa u online formatu, za Klix.ba govori kako će se portal u najvećoj mogućoj mjeri oslanjati na koncept i ideju koju je navedeni list nosio decenijama.

Cilj je, kako kaže, da ovaj portal bude mjesto otvorenog pozorišnog dijaloga, razmjene iskustava i ideja među ljudima koji žive pozorište, kao i mjesto na kojem će se moći saznati sve ono što je aktuelni pozorišni trenutak kod nas i u svijetu.

Krenuli iz minusa, a ne od nule

Bašić podvlači kako ideja o obnavljanju časopisa postoji već duže vrijeme i da je zaista šteta što ova pozitivna priča nije pokreuta mnogo prije, jer se radi o časopisu koji je izuzetno vrijedna činjenica bh. pozorišne kulture i tradicije.

“Direktoru Narodnog pozorišta Tuzla Mirzi Ćatibušiću i meni nije bilo teško složiti seu vezi s ovom očiglednom činjenicom, ali smo također i vrlo svjesni stanja u našem pozorišnom životu odlučili da je krajnje vrijeme upustiti se u ovaj odgovoran i zahtjevan posao koji je zapravo jedan dugotrajan proces, a cilj je vratiti bh. teatru njegov časopis. Mi smo danas, nažalost, u situaciji kada moramo krenuti ne od nule, već od minusa, jer je previše vremena prošlo otkako se u ovoj zemlji u nečemu što je forme poput časopisa, artikulirano govorilo o teatru. Posljedica toga je da mi danas imamo mlade generacije pozorišnih ljudi koji nisu imali priliku i na taj način učestvovati u pozorišnom životu (što ima svoje raznovrsne efekte, da ne kažem posljedice), a to bi svakako morao biti jedan od njegovih ključnih elemenata”, istakao je on.

Kaže da je primarni cilj da obnovljeno “Pozorište” ima dva formata, svoju online verziju, što je, prema njegovim riječima, potpuno prirodno u našem vremenu, ali također i printano izdanje koje bi izlazilo dva puta godišnje.

Ističe da je za takvo što potrebno osigurati određena novčana sredstva, ali je kategoričan da su ta sredstva u odnosu na značaj ovog časopisa za cjelokupnu bh. kulturu nešto što ne bi smjelo biti problem.

Foto: A. K./Klix.ba

“U procesu smo uspostavljanja kontakata sa saradnicima, kako iz BiH, tako i iz zemalja okruženja, čime ćemo pokušati uspostaviti krug pozorišnih ljudi koji imaju šta reći o teatru i dati im mjesto u kojem će moći govoriti. Također, nastavljamo praćenje bh. teatarskih festivala uz pomoć mladih dramaturga, pozorišnih kritičara za koje se nadam da će se kontinuiranim pisanjem formirati u relevantna pozorišna imena te na taj način doprinijeti svemu onome što jedna pozorišna kultura treba da bude”, dodao je Bašić.

Poručuje da je online časopis “Pozorište” otvoren za saradnju sa svim ljudima koji se na bilo koji način bave teatrom, a koji žele govoriti i pisati o njemu, na onaj način na koji to ideja i koncept časopisa podrazumijevaju.

“Osim saradnje s iskusnim kolegama, nama je strateški bitno uključiti što više mladih ljudi, naročito studenata akademija i književnosti, koji će na ovaj način dobiti priliku da učestvuju u pozorišnom životu. Svi zainteresirani mogu se javiti na adrese koje će pronaći u kontakt rubrici na našem portalu”, poziva na saradnju.

Repertoari se manje planiraju, a više stihijski događaju

Kada pokušava obujmiti cjelokupnu sliku bh. teatarskog života, Kemal Bašić napominje da je produkcija naših pozorišta srazmjerna sposobnosti uprava naših kuća da se manje ili više uspješno izbore sa svim poteškoćama s kojima se svakodnevno suočavaju.

Kaže da je njegov opći dojam da se uglavnom uspijevaju snaći i nerijetko ponuditi publici vrlo pristojan teatar, iako bi se, sudeći prema objektivnim okolnostima, trebalo očekivati suprotno.

“Najveći potencijal svakako leži u izuzetno talentiranim i zanimljivim ansamblima i zapravo je to kvalitet iz kojeg naš teatar izvlači ono najbolje. Najveći problem je to što većina naših pozorišta nema repertoarsku politiku, repertoari se manje planiraju, a više događaju stihijski. Također, bilo bi sjajno da se pozorišne kuće okrenu našim savremenim piscima. U skorije vrijeme se dogodilo nekoliko predstava koje su rađene po njihovim tekstovima i dobili smo predstave koje publika voli, koje su izrazito uspješne, prema tome, treba sabrati dva i dva i put kojim treba ići bit će sasvim jasan”, poručuje ovaj tuzlanski dramaturg.

Foto: A. K./Klix.ba

Za bilo kakav pozorišni kontinuitet, za svijest o tome šta je neka pozorišna kultura bila i jeste, Bašić smatra da je neophodna pozorišna kritika, jer ona ostaje kao materijalni dokaz da je predstava postojala i da ju je neko gledao, mislio o njoj, a onda to što je mislio i zapisao.

“Onoga trenutka kada ne možete znati ništa osim tehničkih informacija o predstavama koje su godinama prije igrale na našim scenama, kada nemate bilo kakvo artikulirano mišljenje o njima, onda imate problem što vam se možete dogoditi da ne znate šta je zapravo vaše pozorište bilo. S druge strane, posao pozorišnog kritičara je veoma odgovoran, sa sobom nosi razna iskušenja te osoba koja se odluči baviti tim mora biti spremna uložiti mnogo u sebe i biti spremna da u našim okolnostima, ovakvim kakve trenutno jesu, ne bude ni približno cijenjena ili plaćena za taj važan i zahtjevan posao. Zbog svega ovoga jedan od prioriteta časopisa ‘Pozorište’ bit će vraćanje pozorišne kritike i pozorišnih kritičara tamo gdje oni treba da budu, ukoliko hoćemo da imamo pozorište”, zaključuje naš razgovor Kemal Bašić.