Riječ je o teatarski prilagođenoj kompilaciji dramskog djela “Posljednja ljubav Hasana Kaimije” i pripovjetke “Kaimija” Derviša Sušića, koji je cijeli svoj umjetnički period života pisao za Narodno pozorište u Tuzli. Živio taj teatar i živio za njega. Krajnje je vrijeme da mu se ta ljubav ljubavlju počne vraćati, i zato kapa do poda ovim mladim ljudima za uprizorenje ovoga Derviševog djela.
Derviš Sušić je i dalje pisac o kojem se toliko govori, a koji se tako malo izvodi. Dok je Andrić gledao na Bosnu odozgor. Pisao o njoj onom laganom rečenicom koja se sporo vuče poput ravničarske rijeke, i na momente se čini kako i ne teće, kako se i ne priča priča već se iskrada iz arhivske građe, ljetopisuje se iz ljetopisa.
Derviš Sušić je gleda odozdo, iz nje same. Derviševa je Bosna zahvačena kovitlacom ljudi kao lišća u kovitlac, kovitlacem stolječa, suza i krvi, bolesti i gladi… Kovitlac osvajanja osvajaća. Bosna bunta, Bosna buna i nemira. Unutarnjih. Vanjskih. Globalnih. Ljudskih.
Gori i sagorjeva u njima Bosna. Prkosna i buntna, dok onda kao i danas u njoj mutne vode svakojake teku. Bosnom teku. Čeka se netko iz vana da zavede mir. Presjeće, posjeće, umiri u krvi Bosnu. I mirna Bosna. Nad glavama Bošnja i onda i sada ko prijeteći oblak visi pitanje: Do kada?
Zemlja s kojom se nije usrećio nitko tko je s njom posla imao. Vrijedi li uopće takvu zemlju osvajati?
Jedan od neupitnih uspjeha ove predstave je taj odgovor na početku teksta na postavljeno pitanje, zašto se i dalje o Sušiću govori a on se i dalje (ne)igra, (ne)izvodi? Odgovor je jasan. Ni jedan režim ne voli velike pisce. Njegovi tekstovi su svojevrsni bukvari Bosne. Nitko kao on nije jasnije ukazao na bolne točke te i takve zemlje BiH koje i dan danas bole.
“Poslednja ljubav Hasana Kaimije”, Narodnog pozorišta Tuzla, koju je po tekstu Derviša Sušića režirao Goran Damjanac.
Riječ je o teatarski prilagođenoj kompilaciji dramskog djela “Posljednja ljubav Hasana Kaimije” i pripovjetke “Kaimija” Derviša Sušića, koji je cijeli svoj umjetnički period života pisao za Narodno pozorište u Tuzli. Živio taj teatar i živio za njega. Krajnje je vrijeme da mu se ta ljubav ljubavlju počne vraćati, i zato kapa do poda ovim mladim ljudima za uprizorenje ovoga Derviševog djela.
“Gotovo sva značajnija djela Derviša Sušića doživjela su svoje scenske inscenacije, bilo da je riječ o originalnim dramskim tekstovima (‘Ne čekajući Mijata’, ‘Drugarica istorija’, ‘Bujrum’, ‘Jesenji cvat’, ‘Iliri’, ‘Njeno veličanstvo štikla’, ‘Poslednja ljubav Hasana Kaimije’, ‘Teferič’, ‘Veliki vezir’) ili proznim djelima koja su dramatizovana za scenu (‘Ja, Danilo’, ‘Hodža strah’, ‘Uhode’, ‘Pobune’, ‘Nevakat’).”
Prema riječima dramaturga Kemala Bašića, “Posljednja ljubav Hasana Kaimije” je univerzalna priča o potrazi za pravdom, odnosu pojedinaca prema društvu i obratno, te odnosu onog intimnog i onog vanjskog.
“Ta dva svijeta ima svaka osoba, odnosno svi imamo privatnost i unutrašnji svijet, ali isto tako moramo živjeti u ovom svijetu koji nas okružuje, a ne možemo ga kontrolisati u onoj mjeri u kojoj bismo htjeli”, istakao je Bašić.
Goran Damjanac smatra da predstava ima ironijsku i duhovitu notu, ali i onu tragičnu crtu.
“Ovdje je izuzetno aktuelna Sušićeva ironijska nota koja je vrlo aktuelna danas, jer mislim da živimo u jednoj epohi ironije. U tom smislu, mislim da se Sušić danas može čitati na drugačiji način nego ranije. To je pisac koji je svevremen i koji će tek još da se proučava i da se njime bavi umjetnička javnost”, istakao je Damjanac.
Istina, likove iz ovoga teksta lako nalazimo u institucijama vlasti.
Glazba u komadu daje ono nešto. Ježi. Scena nas je kao svojevrsni vremeplom odnijela u ono vrijeme. I mi ga ne gledamo, mi smo u njemu. Poetičnost Sušićevog teksta očarava, na momente je to čista poezija u prozi. Uspjeli humor. Sušićevski humor. Savršenstvo naizgled male uloge, minijature, uloga pisara, odglumljena za udžbenike glume. Gluma savršena.
Uloge u ovom komadu ostvaruju Damir Mahmutović, Adnan Omerović, Dražen Pavlović, Irma Zukić, Elvis Jahić, Edis Žilić, Remira Osmanović, Milenko Iliktarević, Siniša Udovičić, Nedim Malkočević, Samed Alić, Enver Hasić, Jasmina Dedić, Luka Spasojević, Mirza Mujagić i Midhat Kušljugić koji je sretan iz nekoliko razloga.
Kad već godinama živimo Sušića – igrajmo ga!
Piše: Nikola Šimić Tonin
Foto: Dejan Đurković
