Drugog dana 35. Susreta pozorišta/kazališta Bosne i Hercegovine Brčko distrikt na sceni smo imali priiku pogledati predstavu tuzlanskog Narodnog pozorišta “Posljednja ljubav Hasana Kaimije”, autora Derviša Sušića, koju je režirao Goran Damjanac.
„Posljednja ljubav Hasana Kaimije“ je drama koja se mora iščitavati slojevito. Reditelj predstave Goran Damjanac, uz veliku pomoć dramaturga ove predstave Kemala Bašića, uspjeli su da na sceni prenesu tu slojevitost. Nekoliko zanimljivih i efektnih scenskih rješenja, pametno korisštenje muzike (Denis Hadžić), scenski pokret (Ena Kurtalić) u svrhu održavanja tempa predstave, ovu predstavu je učinilo dobrim primjerom postavljanja domaćih klasika na scenu.
Glavna uloga povjerena je Damiru Mahmutoviću, koji kako se povećava broj igranja predstave igra sve bolje i bolje, s mjerom i na trenutke veoma razigrano, što je posebno značajno jer se upravo i pojaviše kroz njega otkriva slojevitost Sušićevog teksta. Kaimijinog pomagača Budalinu Tala veoma dobro igra Dražen Pavlović, s mjerom, izvrsno se nadopunjujući sa igrom Damira Mahmutovića.
Likovi koji na određeni način stoje nasuprot ovom dvojcu i koji predstavjaju sve slojeve bosanskohercegovačkog društva (od onoga čija djeca umiru od gladi do kadije koji krade i od naroda i od sultana), dobro su odigrali oni kojima su uloge povjerene, kako oni koji su nas već navikli na dobre igre, tako i oni koji se tek upoznaju sa velikom scenom. Ipak, čini se da su, osim pomenutog dvojca Mahmutović-Pavlović, sinoć posebno motivisani bili Jahić, Žilić, Iliktarević, koji su odigrali sjajno. Mlada Irma Zukić pokazala je da je veoma talentovana mlada gumica, koja se dobro ukopila u igru nešto iskusnijih kolega, i sigurno je pobrala simpatije ne samo brčanske publike, već i autora ovog teksta.
Dobra Sarajednja Harija Ejubovića i Vesne Teodosić rezultirala je jasnom i funkcionanom scenografijom i kostimom, koji su historijski tačni, efektni, te u potpunom skladu sa ostalim elementima predstave, što nam govori da i Ejubović i Teodosić, osim što ramišljaju teatarski, dobro razumiju i rediteljevo čitanje Sušića.
„Posljednja ljubav Hasana Kaimije“ nikad nije prestao biti aktuelan komad i to je nešto što ne smijemo prestati ponavljati. Njegov povratak na scenu je izuzetno značajan ne samo za Narodno pozorište u Tuzli i Tuzlu, već i za Susrete pozorišta/kazališta Bosne i Hercegovine u Brčkom. Propitivanje odnosa moći, odnosa vlasti i naroda, odnosa različitih nivoa vlasti i različitih nivoa ljudske strasti ali i strahova, nikad, čini se, nije aktuelnije nego danas. Promjena kroz pobudnu, odnosno njena nemogućnost, posebno kad govorimo o makro planu, naglašava mogućnost promjene na mikro planu – na kraju priče niko od likova nije ostao isti. Baveći se odnosom vlasti i potčinjenih, bogatih i siromašnih, moćnih i nemoćnih u jednom historisjkom trenutku naše prošlosti, predstava se bavi nama sadašnjim, podsjećajući nas na naše stanje, na naše mogućnosti i na našu, ne tako blistavu, sudbinu. Ono što se ističe kao poseban kvalitet ove predstave je način na koje se sve nabrojano predočilo publici – nenametljivo, s mjerom, a istovremeno potpuno jasno i otvoreno. I to je možda najveći autorski pečat režisera Damjanca, koji je režirao zrelo – nije se prepao Sušića, nije se krio iza Sućiša, nije pokušavao da bude veći od Sušića. I to mu se vratilo na najbolji mogući način, kao veoma dobra predstava. Nesumnjivo ogromnu zaslugu za ovakvo čitanje Sušića i očuvanje Sušićeve esencije u ovoj predstavi ima dramaturg predstave Kemal Bašić, koji je pozao da ne samo da razumije Sušića već i, što je još teže, aktuelni trenutak.
Onako kako me radovala odluka Narodnog pozorišta Tuzla da na scenu postavi Derviša Sušića, jednog od najznačajnih dramskih pisaca svog vremena na našem jeziku, tako me obradovala i odluka selektora Željka Mitrovića da na Susrete pozove ovu predstavu, predstavu koja će, prema mom skromnom sudu, imati bogat festivalski život i koja će još dugo biti na repertoaru svoje kuće.
Piše: Elvis Ljajić
Foto: Dejan Đurković
