ZAŠTO MIROSLAV PLEMENITI PONOVO

U utorak, 28. avgusta 2019. godine počeo je rad na projektu Pijana novembarska noć 1918. Miroslava Krleže, Ive i Tene Štivičić u Narodnom pozorištu Tuzla.

Pažljivijim promatračima teatarskih prilika neće promaći činjenica da se u kratkom vremenu ponovo vraćam djelu genijalnog Miroslava plemenitog Krleže. Poslije Gospode GlembajevihKraljevaU agonijiVer sacrumPuta u rajLegendeAdama i Eve imam zadovoljstvo suočiti se sa poetskim zagonetnostima Krležine dramatike.

Moj povratak ansamblu tuzlanskog Narodnog pozorišta, sa kojim sam bilježio uistinu za bh. prilike goleme redateljske uspjehe, odigrava se u trenutku kada su političke i sveukupne društvene neuralgije regiona dosegle vrhunac. Tu posebno mjesto zauzima kompleks nikada do kraja rješenih međunacionalnih odnosa.

A memoaristička proza Pijana novembarska noć 1918. upravo je teatarska demontaža zabluda međunacionalnih sukoba, mirenja i trajne neuralgije neriješenih nacionalnih pitanja. Uz dramaturšku suradnju Svetlane Broz učinio sam napor da ovaj Krležin dramatizirani prozni biser bude i više od profesionalnog izazova za tuzlanski teatarski personaž.

Ovu predstavu namjeravam graditi stilom minimalističkog logiciranja, sa jasnim pozicioniranjem središnje figure samog Miroslava Krleže, od njegovog javnog prosvjeda – skandala na čajanci u dvorani Kolado i saslušanja u vojno policijskom represoriju tadašnjeg Zagreba.

Predstava  kao podjednak izazov za brojni ansambl, ali poglavito za redatelja!!!

Gradimir Gojer, reditelj predstave

KRLEŽA PONOVO NA TUZLANSKOJ SCENI

U Narodnom pozorištu Tuzla u utorak, 27. avgusta 2019. godine je otpočeo proces priprema premijere predstve Pijana noć 1918.Miroslava Krleže – Ive Štivičića u režiji Gradimira Gojera.

Dramaturg predstave je Svetlana Broz, a u predstavi igraju: Milenko Iliktarević, Nermin Omić, Boris Balta, Nedim Malkočević, Nenad Tomić, Midhat Kušljugić, Ivana Perkunić Mešalić, Elvira Aljukić, Remira Osmanović, Sadika Kahrimanović, Irma Zukić, Mirza Mujagić, Luka Spasojević, Armin Filipović, Elvis Jahić, Borislav Matović, Irfan Kasumović, Siniša Udovičić, Enver Hasić, Dalibor Brkić, Edis Žilić.

Premijera predstave se očekuje početkom oktobra, u okviru svečanosti obilježavanja Dana Grada Tuzle.

Preuzeto sa: https://www.tacno.net/kultura/zasto-miroslav-plemeniti-ponovo/

38. Pozorišne/Kazališne igre BiH: U konkurenciji sedam predstava

Najstariji festival bosanskohercegovačkih pozorišta “Pozorišne/Kazališne igre Bosne i Hercegovine” u Jajcu ove godine će biti održan od 29. juna do 7. jula, donoseći raznovrstan i kvalitetan program.

Selektor 38. Pozorišnih igara ove godine je Strajo Krsmanović koji je, kako prenosi Fena, danas u Jajcu predstavio glavni program ovogodišnjih igara.

– Festival u Jajcu je završna smotra profesionalnih pozorišta Bosne i Hercegovine na kraju još jedne sezone, pijaca na koju pozorišta iznose svoje najbolje ruho sačinjeno u protekloj sezoni – istaknuo je za Fenu Krsmanović.

On u osvrtu na situaciju u kojoj se nalazi umjetnost i umjetnici, između ostalog, kaže da umjetnici nisu dobri u revolucijama, da njima nije dato da nose oružje i ruše vlade.

– Njihov domet je da upiru prstom i ukazuju na rigidnost kojom ih vlast drži u okovima neslobode. Što je vlast rigidnija, umjetnici su bolji – smatra Krsmanović, nadajući se da će predstave selektirane za 38. Pozorišne igre u Jajcu biti prepoznate kao odlične.

image

IZ PREDSTAVE “SJEĆAŠ LI SE DOLI BEL”

Narodno pozorište Tuzla ove godine na Pozorišne igre ide sa čak dvije predstave! “Mirišu li Jorgovani u Njujorku” i “Posljednja ljubav Hasana Kaimije”

Za 38. Festival pozorišta/kazališta BiH u Jajcu selektor Strajo Krsmanović predložio je sedam predstava od 18 koliko su pozorišta prijavila.

Tako će publika u Jajcu moći da pogleda sljedeće predstave: “Karolina Nojber” autora Nebojše Romčevića, reditelj Kokan Mladenović (Narodno pozorište Republike Srpske Banja Luka), “Posljednja ljubav Hasana Kaimije” Derviša Sušića u režiji Gorana Damjanca (Narodno pozorište Tuzla), “Zečija rupa” autora Davida Lindsay- Abaire u režiji Lajle Kaikčije (Hrvatsko narodno kazalište Mostar), “Pink moon” po tekstu Darija Bevande te u režiji Saše Peševskog (Bosansko narodno pozorište Zenica), “Sječaš li se Doli Bel” Abdulaha Sidrana u režiji Kokana Mladenovića (Kamerni teatar 55 Sarajevo) i “Mirišu li jorgovani u New Yorku” Miodraga Žalice u režiji Alena Šimića (Narodno pozorište Tuzla).

Organizator Pozorišnih igara je Dom kulture Jajce uz podršku Općine Jajce.

PIŠE: K.R.

https://www.oslobodjenje.ba/o2/kultura/pozoriste/38-pozorisne-kazalisne-igre-bih-u-konkurenciji-sedam-predstava-457379?fbclid=IwAR18IIJTN5QvdylwI8g1cYIqLp9to9zjgpEe891pRJPrEGJKSet5Xy5r_YU

“POSLJEDNJA LJUBAV HASANA KAIMIJE” NA XVIII FESTIVALU BH. DRAME

Pretposljednji dan XVIII festivala bh. drame i autorskog teatra Zenica 2019. sinoć je u okviru Takmičarskog programa odigrana predstava “Posljednja ljubav Hasana Kaimije”, rađena prema djelu Derviša Sušića, a u režiji Gorana Damjanca i produkciji Narodnog pozorišta Tuzla.

“Posljednja ljubav Hasana Kaimije” nikad nije prestao biti aktuelan komad. Njegov povratak na scenu je izuzetno značajan za Narodno pozorište u Tuzli, ali i Tuzlu. Propitivanje odnosa moći, vlasti i naroda, različitih nivoa vlasti i različitih nivoa ljudske strasti ali i strahova, nikad, čini se, nije aktuelnije nego danas. Promjena kroz pobunu, odnosno njena nemogućnost, posebno kad govorimo o makroplanu, naglašava mogućnost promjene na mikroplanu – na kraju priče niko od likova nije ostao isti, saopćeno je iz Bosanskog narodnog pozorišta Zenica.

Baveći se odnosom vlasti i potčinjenih, bogatih i siromašnih, moćnih i nemoćnih u jednom historijskom trenutku naše prošlosti, predstava se bavi nama sadašnjim, podsjećajući nas na naše stanje, na naše mogućnosti i na našu, ne tako blistavu sudbinu.

Poseban kvalitet ove predstave je način na koji se sve nabrojano predočilo publici – nenametljivo, s mjerom, a istovremeno potpuno jasno i otvoreno. Onako kako je Sušić pisac za one koji znaju da čitaju, “Posljednja ljubav Hasana Kaimije” je predstava za one koji znaju da gledaju.

Uloge u predstavi su ostvarili: Damir Mahmutović, Adnan Omerović/Dražen Pavlović, Irma Zukić, Elvis Jahić, Edis Žilić, Remira Osmanović, Milenko Iliktarević, Siniša Udovičić, Midhat Kušljugić, Nedim Malkočević, Samed Alić, Enver Hasić, Jasmina Dedić, Luka Spasojević i Mirza Mujagić.

Glumac Milenko Iliktarević u Tuzlu je došao da snimi film, a ostao cijeli život

O GLUMI, ŽIVOTU, POLITICI

Piše: A. K./Klix.ba14.4.2019.

Glumac Milenko Iliktarević u Tuzlu je došao da snimi film, a ostao cijeli život

Foto: D. Z./Klix.baTri decenije plodonosne karijere nalaze se iza tuzlanskog glumca Milenka Iliktarevića. I danas je vjeran svom životnom pozivu, a u razgovoru za Klix.ba kaže da glumac sa svakom novom ulogom preispituje sebe te iznova dokazuje da je stvoren za posao kojim se bavi.I prije početka profesionalne karijere Iliktarević je ostvario vezu s glumom, kroz dramsku sekciju u drugom razredu Gimnazije u Mrkonjić Gradu u kojem je i rođen.

“Profesor Milan Malidža je vodio dramsku sekciju i igrao je glavnu ulogu u predstavi Vuka Bubala, međutim pred samu premijeru on je jednostavno bio spriječen igrati, a s obzirom na to da sam ja bio inspicijent te sam poznavao tekst uskočio sam u ulogu. Po priči tadašnjih ljudi koji su gledali predstavu, napravio sam odličan posao”, kaže Iliktarević na početku razgovora za Klix.ba.

U Tuzlu došao da snimi film, pa ostao do danas

Glumački rad kroz dramsku sekciju Iliktarević je nastavio sve do upisa na Akademiju scenskih umjetosti u Sarajevu, što ga je u konačnici i uvelo u profesionalni angažman na dasakama koje život znače. Nekoliko godina kasnije, 1988. Iliktarevića je životni put odveo u Tuzlu gdje danas živi i stvara svoje glumačke kreacije.

Foto: D. Z./Klix.ba

Foto: D. Z./Klix.ba

“Mi smo na akademiji imali dobar kontakt sa Tuzlom, a ovdje smo došli i boravili mjesec dana kako bismo uradili ispitnu predstavu na trećoj godini studija. Ovdje nam se dopalo, a tadašnji umjetnički direktor Narodnog pozorišta u Tuzli Vlado Kerošević imao je ideju da cijelu jednu klasu mladih glumaca dovede u Tuzlu. Ovdje sam 1988. došao faktički na dva dana kako bih snimio dio u filmu ‘Stanica običnih vozova’ Nenada Dizdarevića, ali se tu pojavio Žaga Mićunović, reditelj iz Crne Gore skupa sa Keroševićem, oni su mi prišli i ponudili ulogu u predstavi u pozorištu. To je ujedno i bila moja prva profesionalna uloga”, prisjeća se Iliktarević.

Stalni angažman u Narodnom pozorištu u Tuzli dobio je 1. aprila 1988. godine, a od tada do danas na sceni je igrao predstave više od pet hiljada puta. Priča nam da se prije rata mnogo više igralo nego danas. 

“Kao mladi glumac sam znao u jednom mjesecu imati po 40 predstava, a u danu se znalo desiti da igramo po njih dvije, tri ili četiri. Bili su različiti žanrovi, od predstava za djecu, preko komedija, pa do tragedija. Mnogo sam radio i truda i znoja ostavio na daskama koje život znače. Na kraju zadovoljan sam sa postignutim”, kaže ovaj glumac.

Glumačko prokletstvo

Brojne role su ostvarene u minulim godinama, a većina njih mu je na poseban način draga. Priča nam da glumac sa svakom novom ulogom preispituje sebe te iznova dokazuje da je stvoren za posao kojim se bavi.

Foto: D. Z./Klix.ba

Foto: D. Z./Klix.ba

“Mi nikada nismo zadovoljni postignutim i to je možda neko glumačko prokletstvo”, nastavlja.

Dodaje da aplauz nakon svake izvedene predstave glumcima iznova daje snagu da idu dalje te rade bolje i progresivnije.

“Posebno je značajan aplauz na otvorenoj sceni, kada vidite da je publika zadovoljna. Mene je glumi privuklo upravo to da se nakon aplauza koji dolazi poslije dobro odigrane predstave vidi zadovoljstvo i sreća publike, ili eventualno tuga po kraju tragične predstave. Vi tada izlazite i osjetite jednu lijepu prazninu u sebi, jer ste mnogo emocija, energije i svog fluida prenijeli na publiku. Oni su zadovoljni, a vi ste mirni, tihi i željni odmora od svega što se desilo”, dodaje Iliktarević. 

Za razliku od svih ostalih profesija, glumac na sceni, uslovno rečeno, ima priliku i za izgrađivanje četvrtog zida koji ga dijeli od publike te ga uvodi u neki novi svijet. 

“To je također nešto što mi se posebno dopada, jer imamo mogućnost biti u neko drugom gradu, datoj okolnosti i zadatoj situaciji. Nekada se jednostavno samo osvijestite, čujete publiku kako reaguje te se ponovo vraćate u ta četiri zida mašte, igre, glume i djelovanja na sceni. Jednostavno, zaboravite da ste na sceni i živite životom uloge”, pojašnjava naš sagovornik.

I nakon tri decenije aktivnog rada Iliktarević je posebno odan svom životnom pozivu.

“Odan glumi znači iz dana u dan dolaziti u pozorište, iako nemate uloge, zatim iz dana u dan pratiti kako vaše kolege rade, ali i pokušati da prilikom svog ličnog rada radite najbolje što možete i da date sve od sebe da predstava ili neki drugi projekt koji radite pred kamerama budu uspješni”, nastavlja Iliktarević. 

Šira bh. publika Iliktarevića je mogla vidjeti kroz uloge u televizijskim filmovima i serijama, međutim on je ipak ostao vjeran pozorištu. Šest godina je bio direktor tuzlanskog pozorišta, a radio je i kao asistent na Akademiji dramskih umjetnosti u Tuzli.

“Pozorište je nešto što pruža iskrenu emociju, a glumcu nudi uživanje kroz neposredni kontakt sa publikom. Svako večer igramo istu predstavu, ali na drugačiji način, jer emocije nikada ne mogu biti iste. Mi imamo emocionalno pamćenje i pokušavamo iz večeri u večer ponoviti situaciju na sceni, međutim, nikada se ne desi da to bude isto”, kaže Iliktarević. 

Mišljenja je da je danas znatno teže igrati nego u ranijim decenijama. 

“Danas se taj posao ne cijeni kao prije, a ne ulažu se ni tolika sredstva. Kultura je baš pala na zadnju ljestvicu ulaganja i nema više dobrih i jakih firmi koje kupe cijeli godišnji pretplatnički bonus karata. Sada je na sceni u BiH teški oblik kapitalizma, a naše vlasti, nažalost, ne prepoznaju kulturu i pozorište kao nešto što može utjecati na to da nam djeca ne odrastaju na ulici, već uz klasike, dječije pisce i da ona sutra budu bolji ljudi”, navodi naš sagovornik.

Nikad više umjetnika u politici, a stanje u kulturi sve lošije

S obzirom na to da politika nigdje u svijetu nije plaćenija do u Bosni i Hercegovini, veliki broj umjetnika u našoj zemlji danas se odlučuje za politički angažman. Dok se oni uvlače u političke fotelje stanje u kulturi postaje sve lošije, a Iliktarević pozadinu vidu u činjenici da umjetnici na bitnim pozicijama moraju odrađivati zadatke stranke koja ih je i dovela na to mjesto.

“On je postavljen uime neke stranke i nema mogućnosti da sam nešto realizira. Ponekad se nađu hrabri ljudi kao što je bio Ivica Šarić na poziciji ministra kulture u Sarajevu. On je duplo povećao plaće svim uposlenima u kulturi, posebno glumcima i oni sada imaju pristojna primanja od kojih mogu preživljavati”, priča Iliktarević. 

Foto: D. Z./Klix.ba

Foto: D. Z./Klix.ba

Stava je da je trenutno stanje u umjetnosti u BiH posljedica stanja u politici, ali i u društvu. 

“To je posljedica i jedne rezignacije umjetnika koji žive, rade preko 30 godina i koji su izgubili neku nadu. To je strašno. Ljudi iz BiH ne odlaze jer mrze ovu zemlju i jer nemaju novca za život, već što ne vide budućnost. Mislim da se to stanje polako uvuklo u sve pore društva, pa i u samu kulturu. Nažalost i mi umjetnici smo tromi, lijeni, utopili smo se u to sivilo, ne dižemo glas, nema nikakvih protesta, ili konferencija za medije na kojima bismo izrazili svoje nezadovoljstvo”, dodaje Iliktarević.

Rad glumaca u BiH, nažalost sveo se na četiri premijere godišnje i 100 repriza.

“Mi smo zadovoljni, plaća ide kako ide…. Bojim se da polako upadamo u zamku koju nam vlasti serviraju, odnosno u tu zamku netalasanja, nezamjeranja i da se plašimo da ćemo izgubiti i to malo egzistencije što imamo. Imate vrlo sujetnih ljudi u vlasti koji svojim jednim potezom, odnosno potpisom mogu ukinuti sva pozorišta, jer njima to ne treba”, nadovezuje se on.

Kultura i umjetnost moraju spajati i miriti ljude

Prema Iliktarevićevom mišljenju, kultura i umjetnost danas mogu doprinijeti pomirenju među ljudima i učiniti prostor regije boljim mjestom za život.

“Mi smo sa predstavom ‘Državni lopov’ bili prvi koji su se pojavili u Srebrenici, a prvi smo igrali u zapadnom Mostaru neke druge predstave. Doslovno smo bili neko ko je išao tamo gdje niko nije smio. Dok su se ljudi plašili da iz istočnog pređu u zapadni Mostar mi smo se sasvim normalno ponašali, igrali na obje strane i govorili ljudima da je suživot moguć te da smo nas trojica koji smo različitih vjeroispovijesti i nazora upravo oni koji dokazuju da se može živjeti složno i u zjedništvu”, kaže Iliktarević.

Ličnog je stava i da kultura i umjetnost mogu i moraju spajati ljude.

“Potrebno je što više dovoditi predstava iz drugih zemalja, a isto tako mislim da se nadležni trebaju pobrinuti da mi kao kulturni poslanici budemo što više prisutni u susjednim državama”, potcrtava Iliktarević. 

Mnogo strahota je iza nas, koje se posebno vezuju za nesretni rat, a Iliktarević kaže da je sve to potrebno prebroditi i kazniti počinioce zlodjela. Na kraju našeg razgovora poručuje i da se potrebno okrenuti ka budućnosti, jer se samo na takav način možemo svi izvući iz teških života koje živimo.