“Posljednja ljubav Hasana Kaimije” pobjednik 35. Susreta pozorišta/kazališta BiH u Brčkom

Gran pri Susreta pozorišta/kazališta BiH u Brčkom za najbolju predstavu u cjelini i Statua Gran pri Susreta dodijeljena je predstavi “Posljednja ljubav Hasana Kaimije” u produkciji Narodnog pozorišta Tuzla.

Ovo je odluka stručnog žirija koga čine glumci Senad Bašić, Ivo Gregurević i Danica Maksimović.

Prema njihovoj odluci, Gran pri Susreta za najbolju žensku ulogu jednoglasno je dodijeljen Gordani Boban za ulogu Delfe u predstavi “Ravna ploča” u produkciji Bosanskog narodnog pozorišta Zenica.

Ista nagrada za najbolju mušku ulogu dodijeljena je Andriji Kuzmanoviću za uloguPripovedača u predstavi „Osama – Kasaba u Njujorku“ u produkciji Zvezdara teatra iz Beograda.

U kategoriji nagrada pozorištima iz Bosne i Hercegovine, stručni žiri je za najbolju mladu glumicu proglasio Natašu Perić za ulogu Dragane Matić u predstavi “Naši dani”, Narodnog pozorišta RS, dok je nagrada za najboljeg mladog glumca dodijeljena Nusmiru Muharemoviću za ulogu Gavre u predstavi “Ravna ploča”, Bosanskog narodnog pozorišta Zenica.

Nagrada za muziku je dodijeljena Denisu Hadžiću za predstavu “Posljednja ljubav Hasana Kaimije” Narodnog pozorišta Tuzla, a Jelena Vidović je nagrađena za kostim za predstavu “Naši dani” u produkciji Narodnog pozorišta RS-a.

Nagrada za scenografiju dodijeljena je Hariju Ejuboviću za predstavu “Posljednja ljubav Hasana Kaimije”, Narodnog pozorišta Tuzla.

Nagrada za najbolju žensku ulogu dodijeljena je Gordani Boban za ulogu Delfe u predstavi “Ravna ploča”, Bosanskog narodnog pozorišta Zenica, dok je nagrada za najbolju mušku ulogu pripala Ljubiši Savanoviću za ulogu Drage Ćuka u predstavi “Naši dani”, Narodnog pozorišta RS-a.

Nagrada za najbolju režiju osvojio je Goran Damjanac za predstavu “Posljednja ljubav Hasana Kaimije”, Narodnog pozorišta Tuzla, a za najbolji dramski tekst bosansko-hercegovačkog savremenog pisca Statua Zlatno pero dodijeljena je Željku Stjepanoviću za predstavu “Naši dani”, Narodnog pozorišta RS-a.

Nagrada za najbolju predstavu „Zlatna statua vijećnice i grada Brčkog“, dodijeljena je predstavi “Naši dani” u produkciji Narodnog pozorišta RS Banja Luka.

Prema odluci žirija publike 35. Pozorišnih/kazališnih susreta, nagrada za najbolju predstavu u cjelini pripala je predstavi “Posljednja ljubav Hasana Kaimije” autora Derviša Sušića i reditelja Gorana Damjanca, a u produkciji Narodnog pozorišta Tuzla.

Nagrada za najbolju žensku ulogu dodijeljena je Miljki Brđanin za ulogu Koviljke u predstavi “Naši dani”, autora Željka Stjepanovića, Narodnog pozorišta RS-a.

Za najbolju mušku ulogu nagrađen je Dražen Pavlović za ulogu Budalina Tale u predstavi “Posljednja ljubav Hasana Kaimije”, autora Derviša  Sušića, Narodnog pozorišta Tuzla.

“Posljednja ljubav Hasana Kaimije” nikad nije prestao biti aktuelan komad

Drugog dana 35. Susreta pozorišta/kazališta Bosne i Hercegovine Brčko distrikt na sceni smo imali priiku pogledati predstavu tuzlanskog Narodnog pozorišta “Posljednja ljubav Hasana Kaimije”, autora Derviša Sušića, koju je režirao Goran Damjanac.

„Posljednja ljubav Hasana Kaimije“ je drama koja se mora iščitavati slojevito. Reditelj predstave Goran Damjanac, uz veliku pomoć dramaturga ove predstave Kemala Bašića, uspjeli su da na sceni prenesu tu slojevitost. Nekoliko zanimljivih i efektnih scenskih rješenja, pametno korisštenje muzike (Denis Hadžić), scenski pokret (Ena Kurtalić) u svrhu održavanja tempa predstave, ovu predstavu je učinilo dobrim primjerom postavljanja domaćih klasika na scenu.

Glavna uloga povjerena je Damiru Mahmutoviću, koji kako se povećava broj igranja predstave igra sve bolje i bolje, s mjerom i na trenutke veoma razigrano, što je posebno značajno jer se upravo i pojaviše kroz njega otkriva slojevitost Sušićevog teksta. Kaimijinog pomagača Budalinu Tala veoma dobro igra Dražen Pavlović, s mjerom, izvrsno se nadopunjujući sa igrom Damira Mahmutovića.

Likovi koji na određeni način stoje nasuprot ovom dvojcu i koji predstavjaju sve slojeve bosanskohercegovačkog društva (od onoga čija djeca umiru od gladi do kadije koji krade i od naroda i od sultana), dobro su odigrali oni kojima su uloge povjerene, kako oni koji su nas već navikli na dobre igre, tako i oni koji se tek upoznaju sa velikom scenom. Ipak, čini se da su, osim pomenutog dvojca Mahmutović-Pavlović, sinoć posebno motivisani bili Jahić, Žilić, Iliktarević, koji su odigrali sjajno. Mlada Irma Zukić pokazala je da je veoma talentovana mlada gumica, koja se dobro ukopila u igru nešto iskusnijih kolega, i sigurno je pobrala simpatije ne samo brčanske publike, već i autora ovog teksta.

Dobra Sarajednja Harija Ejubovića i Vesne Teodosić rezultirala je jasnom i funkcionanom scenografijom i kostimom, koji su historijski tačni, efektni, te u potpunom skladu sa ostalim elementima predstave, što nam govori da i Ejubović i Teodosić, osim što ramišljaju teatarski, dobro razumiju i rediteljevo čitanje Sušića.

„Posljednja ljubav Hasana Kaimije“ nikad nije prestao biti aktuelan komad i to je nešto što ne smijemo prestati ponavljati. Njegov povratak na scenu je izuzetno značajan ne samo za Narodno pozorište u Tuzli i Tuzlu, već i za Susrete pozorišta/kazališta Bosne i Hercegovine u Brčkom. Propitivanje odnosa moći, odnosa vlasti i naroda, odnosa različitih nivoa vlasti i različitih nivoa ljudske strasti ali i strahova, nikad, čini se, nije aktuelnije nego danas. Promjena kroz pobudnu, odnosno njena nemogućnost, posebno kad govorimo o makro planu, naglašava mogućnost promjene na mikro planu – na kraju priče niko od likova nije ostao isti. Baveći se odnosom vlasti i potčinjenih, bogatih i siromašnih, moćnih i nemoćnih u jednom historisjkom trenutku naše prošlosti, predstava se bavi nama sadašnjim, podsjećajući nas na naše stanje, na naše mogućnosti i na našu, ne tako blistavu, sudbinu. Ono što se ističe kao poseban kvalitet ove predstave je način na koje se sve nabrojano predočilo publici – nenametljivo, s mjerom, a istovremeno potpuno jasno i otvoreno. I to je možda najveći autorski pečat režisera Damjanca, koji je režirao zrelo – nije se prepao Sušića, nije se krio iza Sućiša, nije pokušavao da bude veći od Sušića. I to mu se vratilo na najbolji mogući način, kao veoma dobra predstava. Nesumnjivo ogromnu zaslugu za ovakvo čitanje Sušića i očuvanje Sušićeve esencije u ovoj predstavi ima dramaturg predstave Kemal Bašić, koji je pozao da ne samo da razumije Sušića već i, što je još teže, aktuelni trenutak.

Onako kako me radovala odluka Narodnog pozorišta Tuzla da na scenu postavi Derviša Sušića, jednog od najznačajnih dramskih pisaca svog vremena na našem jeziku, tako me obradovala i odluka selektora Željka Mitrovića da na Susrete pozove ovu predstavu, predstavu koja će, prema mom skromnom sudu, imati bogat festivalski život i koja će još dugo biti na repertoaru svoje kuće.

Piše: Elvis Ljajić
Foto: Dejan Đurković

O predstavi: Poslednja ljubav Hasana Kaimije ili snaga pripovesti

Predstavu ”Poslednja ljubav Hasana Kaimije” po tekstu Derviša Sušića režirao je Goran Damjanac u Narodnom pozorištu u Tuzli.

U ovoj velikoj ansambl predstavi igraju: Damir Mahmutović, Adnen Omerović, Dražen Pavlović, Irma Zukić, Elvis Jahić, Edis Žilić, Remira Osmanović, Milenko Iliktarević, Siniša udovičić, Midhat Kušljugić, Nedim Malkočević, Samed Alić, Enver Hasić, Jasmina Dedić, Luka Spasojević i Mirna Mujagić.

Ansambl sačinjen od veterana i mladih glumaca igra zrelo, sa jasnom svešću o tome šta igraju, na svom su terenu i igra se kao da se veze jedan fini vez. Igra se da bi se publici predala pripovest o Hasanu Kaimiji.

Za svakog od glumaca igra je lična, jer je i priča neobično važna. Uz jasnu svest o značaju Derviša Sušića, sa velikom pažnjom su kreirani likovi.

Na okruglom stolu nakon predstave moderator Dževdet Tuzlić je rekao da je jedna od razina koje ovaj tekst čine svevremenim, da parafraziram, jeste to što se bavi čovekom na vetrometini istorije.Uz to Hasan Kaimija je junak svestan efemernosti čovekovog trajanja i on harizmatični derviš i vidar, koji se u Sarajevo vraća po unutrašnjem pozivu da zaokruži svoj put- u ovom životu hoće da spozna ono čemu teži. U vreme velike pobune sarajevske sirotinje 1683-će  on u toj pobuni predvodi narod.

Derviš Sušić je ovu pripovest smestio u 17-ti vek ( premijerno je izvedena pre 45 godina na sceni narodnog pozorišta u Tuzli), a dramaturg Kemal Bašić koristio se dramom i pripovetkom ”Kaimija” iz zbirke ”Pobune”. Bašić vrlo spretno u telo drame uvodi delove pripovetke kako bi tekst gledaocu dalo celovit uvid u kontekst u kojem se drama zbiva i karaktere koji je grade.

Reditelj Goran Damjanac prateći pripovedačku nit pažljivo režira ovaj komad držeći ga u skladnom ritmu i time dobija potpunu pažnju gledaoca kroz čitavu dramu, u ključu koji meša duhovitost, snagu ove rafinirane pripovesti uz  finu dozu cinizma. Zato nas kroz dramu vodi pripovedačev glas koji dolazi iz offa, tako da gledalac ima utisak putovanja kroz naraciju, kojoj se prepušta svojim doživljajem. Čitav tim pušta da Derviš Sušić kazuje pripovest, svi su tu da sa velikom odgovornošću prema piscu donesu Kaimijinu sudbinu jasno i na dlanu i u tome uspevaju.

Scenografija Harija Ejubovića i kostim Vesne Teodosić prate epohu i daju jasan kontekst vremena u kojem se priča dešava, oni podržavaju glumce dajući im okvir po kojem se kreću, jednako kao i muzika Denisa Hadžića koja snažno prati tok same drame.

Predstava otvara mnoštvo pitanja i podseća nas- kako stoji u belešci dramaturga u programskoj knjižici da: ukoliko čovjek neće oblikovati događaje, onda oni hoće njegov život- oluja je to pred kojom nema sigurne luke.

Ova predstava po mom doživljaju tako i jeste najpre – jedna plovidba.

Piše: Nataša Gvozdenović
Foto: Dejan Đurković

Iz Šimićevog ugla “Poslednja ljubav Hasana Kaimije” kao IRONIJSKA NOTA

 

Riječ je o teatarski prilagođenoj kompilaciji dramskog djela “Posljednja ljubav Hasana Kaimije” i pripovjetke “Kaimija” Derviša Sušića, koji je cijeli svoj umjetnički period života pisao za Narodno pozorište u Tuzli. Živio taj teatar i živio za njega. Krajnje je vrijeme da mu se ta ljubav ljubavlju počne vraćati, i zato kapa do poda ovim mladim ljudima za uprizorenje ovoga Derviševog djela.

Derviš Sušić je i dalje pisac o kojem se toliko govori, a koji se tako malo izvodi. Dok je Andrić gledao na Bosnu odozgor. Pisao o njoj onom laganom rečenicom koja se sporo vuče poput ravničarske rijeke, i na momente se čini kako i ne teće, kako se i ne priča priča već se iskrada iz arhivske građe, ljetopisuje se iz ljetopisa.

Derviš Sušić je gleda odozdo, iz nje same. Derviševa je Bosna zahvačena kovitlacom ljudi kao lišća u kovitlac, kovitlacem stolječa, suza i krvi, bolesti i gladi… Kovitlac osvajanja osvajaća. Bosna bunta, Bosna buna i nemira. Unutarnjih. Vanjskih. Globalnih. Ljudskih.

Gori i sagorjeva u njima Bosna. Prkosna i buntna, dok onda kao i danas u njoj mutne vode svakojake teku. Bosnom teku. Čeka se netko iz vana da zavede mir. Presjeće, posjeće, umiri u krvi Bosnu. I mirna Bosna. Nad glavama Bošnja i onda i sada ko prijeteći oblak visi pitanje: Do kada?

Zemlja s kojom se nije usrećio nitko tko je s njom posla imao. Vrijedi li uopće takvu zemlju osvajati?

Jedan od neupitnih uspjeha ove predstave je taj odgovor na početku teksta na postavljeno pitanje, zašto se i dalje o Sušiću govori a on se i dalje (ne)igra, (ne)izvodi? Odgovor je jasan. Ni jedan režim ne voli velike pisce. Njegovi tekstovi su svojevrsni bukvari Bosne. Nitko kao on nije jasnije ukazao na bolne točke te i takve zemlje BiH koje i dan danas bole.

“Poslednja ljubav Hasana Kaimije”, Narodnog pozorišta Tuzla, koju je po tekstu Derviša Sušića režirao Goran Damjanac.

Riječ je o teatarski prilagođenoj kompilaciji dramskog djela “Posljednja ljubav Hasana Kaimije” i pripovjetke “Kaimija” Derviša Sušića, koji je cijeli svoj umjetnički period života pisao za Narodno pozorište u Tuzli. Živio taj teatar i živio za njega. Krajnje je vrijeme da mu se ta ljubav ljubavlju počne vraćati, i zato kapa do poda ovim mladim ljudima za uprizorenje ovoga Derviševog djela.

“Gotovo sva značajnija djela Derviša Sušića doživjela su svoje scenske inscenacije, bilo da je riječ o originalnim dramskim tekstovima (‘Ne čekajući Mijata’, ‘Drugarica istorija’, ‘Bujrum’, ‘Jesenji cvat’, ‘Iliri’, ‘Njeno veličanstvo štikla’, ‘Poslednja ljubav Hasana Kaimije’, ‘Teferič’, ‘Veliki vezir’) ili proznim djelima koja su dramatizovana za scenu (‘Ja, Danilo’, ‘Hodža strah’, ‘Uhode’, ‘Pobune’, ‘Nevakat’).”

Prema riječima dramaturga Kemala Bašića, “Posljednja ljubav Hasana Kaimije” je univerzalna priča o potrazi za pravdom, odnosu pojedinaca prema društvu i obratno, te odnosu onog intimnog i onog vanjskog.

“Ta dva svijeta ima svaka osoba, odnosno svi imamo privatnost i unutrašnji svijet, ali isto tako moramo živjeti u ovom svijetu koji nas okružuje, a ne možemo ga kontrolisati u onoj mjeri u kojoj bismo htjeli”, istakao je Bašić.

Goran Damjanac smatra da predstava ima ironijsku i duhovitu notu, ali i onu tragičnu crtu.

“Ovdje je izuzetno aktuelna Sušićeva ironijska nota koja je vrlo aktuelna danas, jer mislim da živimo u jednoj epohi ironije. U tom smislu, mislim da se Sušić danas može čitati na drugačiji način nego ranije. To je pisac koji je svevremen i koji će tek još da se proučava i da se njime bavi umjetnička javnost”, istakao je Damjanac.

Istina, likove iz ovoga teksta lako nalazimo u institucijama vlasti.

Glazba u komadu daje ono nešto. Ježi. Scena nas je kao svojevrsni vremeplom odnijela u ono vrijeme. I mi ga ne gledamo, mi smo u njemu. Poetičnost Sušićevog teksta očarava, na momente je to čista poezija u prozi. Uspjeli humor. Sušićevski humor. Savršenstvo naizgled male uloge, minijature, uloga pisara, odglumljena za udžbenike glume. Gluma savršena.

Uloge u ovom komadu ostvaruju Damir Mahmutović, Adnan Omerović, Dražen Pavlović, Irma Zukić, Elvis Jahić, Edis Žilić, Remira Osmanović, Milenko Iliktarević, Siniša Udovičić, Nedim Malkočević, Samed Alić, Enver Hasić, Jasmina Dedić, Luka Spasojević, Mirza Mujagić i Midhat Kušljugić koji je sretan iz nekoliko razloga.

Kad već godinama živimo Sušića – igrajmo ga!

Piše: Nikola Šimić Tonin
Foto: Dejan Đurković

 

„Kaimija“ nakon 45 godina ponovo u Brčkom

Na ovogodišnjim 35. Susretima pozorišta/kazališta u Brčkom Narodno pozorište Tuzla će se predstaviti sa predstavom „Posljednja ljubav Hasana Kaimije“.

Interesantan podatak je da je Narodno pozorište Tuzla prije 45 godina na Prvim Susretima pozorišta u Brčkom učestvovalo takođe sa predstavom „Posljednja ljubav Hasana Kaimije“. Tog 16. marta 1974. godine glumačku postavu Sušićevog komada u režiji Ljubomira Miloševića su činili: Abdurahman Maks Damadžić, Zdravko Biogradlija, Miodrag Mitrović, Viktorija Stefanović, Desanka Biogradlija, Muharem Osmić, Siniša Protić, Tomislav Krstić, Radojko Malbaša, Bogumil Kleva, Vladimira Mitrović, Nadira Dobojlić, Branka Mitrović, Svetlana Vujičić, Mirjana Popović, Hajrudin Dino Hodžić, Marko Stanić, Salih Tumbić, Boško Vlajić, Džemal Mešković, Bogumir Đorđević, Žarko Velicki, Pavle Vujičić, Muhamed Obhođaš, Džida Sulejmanagić, Mehmed Hanušić, Ibro Kalesić i Hamid Suljkanović.

   
Posljednja ljubav Hasana Kaimije, (1973/74)

Četrdeset i pet godina poslije na 35. Susretima pozorišta/kazališta u Brčkom tuzlansko pozorište će nekim novim generacijama predstaviti novu „Posljednju ljubav Hasana Kaimije“ u režiji Gorana Damjanca. Večeras 16. novembra 2018. godine pred brčansku publiku izaći će glumački ansambl koji čine: Damir Mahmutović, Dražen Pavlović, Irma Zukić, Elvis Jahić, Edis Žilić, Remira Osmanović, Milenko Iliktarević, Siniša Udovičić, Midhat Kušljugić, Nedim Malkočević, Samed Alić, Enver Hasić, Jasmina Dedić, Luka Spasojević, Mirza Mujagić.

   
Posljednja ljubav Hasana Kaimije, (2018/19)